Tesavvuf je (praktična) nauka, a ne pravac u vjerovanju
U posljednje vrijeme, pogotovo zbog događanja u Siriji, aktualizirano
je pitanje razlika između sunitskog i šitskog učenja. Čini se da su
događanja u Siriji, koja sve više poprimaju karakter sektaških sukoba,
zaustavile proces približavanja stavova i zaoštrile retoriku između
sunitskih i šitskih učenjaka. Unutar ove retorike sve češće se spominje
pitanje sufizma koji se optužuje za prihvatanje i širenje šitskih
doktrina među sunitskim muslimanima. U nekim tekstovima se sufizam i
šiizam potpuno izjednačavaju i često možemo naići na fraze
„šitsko-sufijsko“ učenje, vjerovanje i sl. To ukazuje na
neobaviještenost onih koji se koriste takvim frazama, ali u nekim
slučajevima i zlonamjernost. Međutim, treba priznati da su tome
doprinijeli i određeni sufijski krugovi koje očigledno predvode
nekompetentni ljudi. U povijesti Islama možemo naći mnogo primjera
zastranjivanja nekih sufijskih ogranaka i njihovog prihvatanja, u
potpunosti ili djelimično, heretičkih učenja te udaljavanja od izvornog
tesavvufa utemeljenog na vjerovanju i praksi prvih generacija Islama.
Primjetno je da je u poslijeratnim godinama u Bosni i Hercegovini
sufizam dobio na popularnosti što je izgleda privuklo neke osobe da kroz
tesavvuf sebi obezbijede određena zvanja i društveni status i ugled.
Zbog nedovoljnog poznavanje islamskog učenja i propisa i želje da
ljudima dočaraju kako posjeduju nekakvo „dublje“ ili „više“ znanje,
odnosno znanje koje ne posjeduju „hodže“, u tesavvuf su unijeli
svakakvih novotarija i učenja koja odudaraju od vjerovanja ehli-sunneta
koje slijede muslimani u Bosni i Hercegovini. Često se od osoba iz tih
krugova može čuti omalovažavanje i vrijeđanje ashaba Muavije, r.a.,
vjerovanje u dvanaestoricu imama i tzv. skrivenog imama, predaje koje se
ne mogu naći ni u jednoj poznatoj i pouzdanoj zbirci hadisa. S ciljem
uklanjanja nejasnoća oko ove teme i odbrane tesavvufa od optužbi koje mu
su upućuje za širenje šiizma, spomenut ćemo riječi nekoliko poznatih
učenjaka i sufijskih autoriteta.
Sufije slijede učenje Ehli-sunneta vel-džema'ata
Većina definicija tesavvufa, a ima ih oko dvije hiljade, definiše
tesavvuf kao nauku o odgoju duše, odnosu načina postizanja stepena
ihsana koji je spomenut u poznatom hadisu. Ono što je sufije izdvajalo
od drugih muslimana jeste njihovo intenzivnije sustezanje od dunjalučkih
uživanja (zuhd), odgoj duše (terbijetun-nefs), i čišćenje srca
(tasfijetul-kalb), a ne poseban pravac u vjerovanju.
Tako autor jednog od prvih i najpoznatijih djela o tesavvufu Imam
El-Kušejri (376 – 465 h.) kaže u svojoj Poslanici (ER-Risale
El-Kušejrije):“ Znajte, Allah vam se smilovao, da su učitelji (šejhovi)
ove skupine (sufija) postavili principe svog puta na ispravnim osnovama
vjerovanja (tevhid) i tako sačuvali svoje vjerovanje od novotarija
(bid'ata) i slijedili ono što su preuzeli od prvih generacija (selefa) i
sljedbenika Sunneta (ehlu-sunnet)...“ Ebu Mensur El-Bagdadi (preselio
429 h.), jedan od poznatih teologa i sufija, u svom djelu „El-ferku
bejnel-firek“ sufije svrstava među pripadnike Sunneta, nasuprot
različitih šiitskih sekti čija je vjerovanja detaljno obradio u ovoj
knjizi. Čak i Ibn Tejmijje, pored svojih kritika na račun sufija, u svom
djelu „Fetava“ priznaje da su sufijski velikani poput Gejlanija,
Rifa'ija, Džunejda i drugih, bili sljedbenici ispravnog vjerovanja i
onoga na čemu su bile prve generacije muslimana.
Imamet
Pitanje imameta je jedno od najznačajnih pitanja unutar šitskog učenja.
Ukratko kazano, šije vjeruju da se imam (vođa) postavlja tekstom
(nass), odnosno Allahovim odabirom, da je bezgriješan, da mu pripada
stupanj iznad stepena meleka i vjerovjesnika. Dovoljno je samo pogledati
naslove djela „El-Kafi“ ili ono što je Homeini napisao u svom djelu
Islamska vlast i da shvatimo kakve se nevjerovatne stvari pripisuju
imamima. Ovakvo poimanje imameta nije samo stvar političkog razilaženja,
već ima opasne konsekvence po same temelje islamskog vjerovanja i
učenja. Ukoliko prihvatimo da je Alija, r.a., određen za halifu ili
imama od strane Poslanika, s.a.v.s., onda se postavlja pitanje zašto to
ashabi, pored svoje velike ljubavi i pokornosti Poslaniku, s.a.v.s.,
nisu prihvatili? Zašto su izabrali Ebu Bekra, Omera i Osmana? Ako im je
to Poslanik, s.a.v.s., dostavio, kao što šije tvrde, onda su se svjesno
oglušili o Poslanikovu, s.a.v.s., uputu – Bože sačuvaj – i onda se
većina njih, kao što šije tvrde, odmetnula od vjere. Ako je to tako,
onda se postavlja pitanje vjerodostojnosti svega što su nam prenijeli,
pa i samog Kur'ana. Ovakva vjerovanja sufijski učenjaci i velikani u
potpunosti odbacuju slijedeći ono na čemu su bili ashabi i prve
generacije muslimana sljedbenika sunneta. Tako Imam Gazali kao jedan od
najvećih sunitskih i sufijskih autoriteta u svom Ihja-u, kao
nezaobilaznom djelu iz oblasti tesavvufa, kaže:“ Legalni vođa (imam)
nakon Allahovog poslanika, s.a.v.s., je Ebu Bekr, zatim Omer, zatim
Osman a zatim Alija, neka je Allah zadovoljan njima. Nije postojao
nikakav tekst (nass) od Poslanika, s.a.v.s., u vezi imama, jer da je
postojao, bio bi preči da bude poznat i jasan od onih kojima je
postavljao određene namjesnike i zapovjednike vojskama u pokrajinama. To
nije bilo nepoznato, pa kako je onda ovo ostalo nepoznato? A ako je
postojalo takvo nešto, kako se izgubilo i nije dospjelo do nas? Prema
tome, Ebu Bekr je postao vođa (imam) samo izborom i prisegom.
Pretpostavljanje postojanja teksta znači pripisivanje suprostavljanja
Allahovom poslaniku, s.a.v.s., svim ashabima i poricanje koncenzusa
(idžma'), a takvo nešto imaju hrabrosti izmisliti samo rafidije.“ Ono
što zbunjuje mnoge ljude i navodi ih na zaključak o sličnosti ili
bliskosti između sufizma i šiizma jeste činjenica da se u silsilama ili
senedima (lancu učitelja/šejhova koji seže do Poslanika, s.a.v.s.)
većine sufijskih tarikata nalaze imami ehli-bejta. Međutim, sufije im ne
pripisuju ono što im pripisuju šije, ne smatraju ih bezgriješnim, ne
uzdižu ih iznad vjerovjesnika i ne smatraju ih boljim od prvih halifa,
Ebu Bekra, Omera i Osmana. Sufije ih smatraju duhovnim učiteljima i
autoritetima koji su, pored svog znanja i pobožnosti, počašćeni i krvnom
vezom sa Allahovim poslanikom, s.a.v.s. Tako ih doživljaju i svi
iskreni sljedbenici Islama. Ehli-bejtski imami su uživali poštovanje i
ljubav muslimana tokom čitave povijesti Islama. Teza koja se često
pokušava nametnuti jeste da su sunnije pristalice i sljedbenici
emevijskih i abasijskih halifa i neprijatelji ehli-bejta, a da su šije
sljedbenici i pristalice ehli-bejta. To je apsolutno netačno. Ako
pogledamo biografije ehli-bejtskih imama onako kako ih je obradio Imam
Zehebi u svom djelu „Sijeru e'alamin-nubela“ vidjećemo da o njima govori
s krajnjim poštovanjem i ljubavlju i da im daje prednost nad nekim
halifama koji su vladali u njihovo doba. Tako za Aliju, r.a., kaže“ Jako
ga volimo, ali ne tvrdimo da je bezgriješan, kao što to nije ni Ebu
Bekr“. Za Hasana i Husejna, r.a., kaže:“Da su postavljeni za halife,
bili bi toga dostojni.“ Za Zejnul-abidina i Muhammeda El-Bakira kaže da
su bili dostojni hilafeta, za Dža'fera ES-Sadika kaže da je bio preči da
bude halifa od Ebu Dža'fera El-Mensura, a za Musa El-Kazima da je bio
preči da bude halifa od Haruna ER-Rešida. Poznato je da je i Imam Ebu
Hanife učio od Imama Dža'fera ES-Sadika.
Važno je znati i to da se ni u jednom poznatoj silsili najpoznatijih i
najraširenijih tarikata ne nalazi svih dvanaest imama, odnosno da se te
silsile završavaju kada su u pitanju ehli-bejtski imami sa osmim imamom
Alijom ER-Ridaom.
Takođe, i teza o dvanaestom skrivenom imamu je apsolutna odbačena od sufijskih velikana i autoriteta. Jedan od njih, poznati šafijski pravnik i muhaddis, Ibn Hadžer El-Hejtemi u svom djelu „ES-Savaik El-Muhrika“kaže u vezi s tim:“ Svi ostali mimo imamija tvrde da (očekivani) Mehdi nije ovaj El-Hudždže (šitski dvanaesti imam), jer je nestanak neke osobe toliko dug period nadnaravno djelo, i da je on taj (očekivani Mehdi), Poslanik, s.a.v.s., bi u svom opisu toj karakteristici dao prednost nad svim drugim koje je spomenuo. Zatim, pravilo je u časnom šerijatu da maloljetna osoba ne može imati vlast, pa kako ovi ahmaci i maloumnici mogu zagovarati (vilajet) vlast onoga koji ima pet godina.“
Takođe, i teza o dvanaestom skrivenom imamu je apsolutna odbačena od sufijskih velikana i autoriteta. Jedan od njih, poznati šafijski pravnik i muhaddis, Ibn Hadžer El-Hejtemi u svom djelu „ES-Savaik El-Muhrika“kaže u vezi s tim:“ Svi ostali mimo imamija tvrde da (očekivani) Mehdi nije ovaj El-Hudždže (šitski dvanaesti imam), jer je nestanak neke osobe toliko dug period nadnaravno djelo, i da je on taj (očekivani Mehdi), Poslanik, s.a.v.s., bi u svom opisu toj karakteristici dao prednost nad svim drugim koje je spomenuo. Zatim, pravilo je u časnom šerijatu da maloljetna osoba ne može imati vlast, pa kako ovi ahmaci i maloumnici mogu zagovarati (vilajet) vlast onoga koji ima pet godina.“
Odnos prema ashabima Allahovog poslanika, s.a.v.s.
Ashabima pripada posebno mjesto u Islamu. O njihovoj vrijednosti govore
ajeti iz Allahove knjige i mnogobrojni hadisi Allahovog poslanika,
s.a.v.s. U hadisima se strogo zabranjuje omalovažavanje, vrijeđanje ili
proklinjanje ashaba. Pripadnici ehli-sunneta vel-džema'ata su se tako i
odnosili prema ashabima. Imam Tahavi prenoseći vjerovanje Imama Ebu
Hanife i prvih generacija muslimana kaže: „Mi volimo ashabe
Vjerovjesnika, s.a.v.s., ne pretjerujemo u ljubavi ni prema jednom od
njih, ne odričemo se ni jednog od njih, ne volimo onoga ko ih mrzi, i
samo ih po dobru spominjemo. Smatramo da je ljubav prema njima vjera,
vjerovanje i dobročinstvo, a mržnja prema njima je nevjerstvo,
licemjerstvo i nepravda.“ Ovo je stav ehli-sunneta vel-džema'ata koji
slijede i sufije. Tako Imam Gazali u svom Ihja-u kaže:“ Vjerovanje
sljedbenika sunneta je lijepo mišljenje o svim ashabima i isticanje
njihovih vrijednosti onako kako su to Uzvišeni Allah i Njegov poslanik
činili.“ Imam Rabbani, još jedan sufijski autoritet kojeg mnogi nazivaju
obnoviteljem vjere zbog njegove zasluge u očuvanju i širenju Islama u
Indiji, u jednom od svojim pisama koja su sabrana u djelu pod nazivom
Mektubat, kaže sljedeće:“ Najopasnija i najprezrenija skupina heretika
je ona koja mrzi ashabe Allahovog poslanika, s.a.v.s. Uzvišeni Allah je u
Veličanstvenom Kur'anu rekao za ovu skupinu da su nevjernici (kuffar)
riječima: "Da bi on s njima nevjernike najedio." (El-Feth, 29) Oni koji
su prenijeli Kur'an i šerijat su ashabi. Pa ako su ashabi nepovjerljivi i
nepošteni, onda se nameće sumnja u Kur'an i šerijat. Kur'an je sakupio
Osman bin Affan, r.a., i ako je on nepovjerljiv i nepošten, onda se i
Kur'an dovodi u pitanje, da nas Allah sačuva od onoga u što vjeruju
otpadnici. Ono što se desilo među ashabima, neka je Allah zadovoljan
njima, rasprava i sukob, nije bilo zasnovano na prohtjevima nefsa, jer
su njihove duše pročišćene druženjem s najboljim stvorenjem i čiste od
svojstava duše sklone zlu. Ono što mi vjerujemo je da je istina bila na
strani Alije, kerremellahu vedžhehu, a greška na strani njegovih
protivnika. Međutim, ova greška je bila greška procjene (idžtihad) i ne
dostiže stupanj grijeha, nema prostora za kuđenje u ovakvoj grešci i
onaj koji ovako pogriješi ima jednu deredžu sevapa. A što se tiče
nesretnika Jezida, on nije ashab tako da nema dvojbe da je on daleko od
sreće jer stvar koju je učinio ne bi učinili ni nevjernici. Ipak su se
neki učenjaci sustegli od njegovog proklinjanja, ne zbog toga što su
bili zadovoljni njime ili njegovim činom, već zbog mogućnosti da se
pokajao.”
S druge strane, prema šitskom učenju većina ashaba se odmetnula od
vjere nakon Poslanika, s.a.v.s. Oni otvoreno vrijeđaju i proklinju mnoge
od njih, naročito one koji su, prema njihovom mišljenju, uzurpirali
Alijino pravo na hilafet, poput Ebu Bekra, Omera i Osmana, ili su se
borili protiv njega, kao što su Aiša, Muavija i drugi. Mogla bi se
napisati čitava djela kada bismo naveli sve uvrede, vrijeđanja i
proklinjanja ashaba koja se nalaze u šitskim izvorima. Zanimljivo je da
Homeini, kojeg mnogi doživljavaju kao obnovitelja vjera ili čak evliju, u
svom djelu „Kešful-Esrar“ izriče tako teške optužbe na račin halifa Ebu
Bekra, Omera i Osmana optužujući ih za nevjerstvo, licemjerstvo,
suprostavljanje Allahu i poslaniku i silništvo! Na ove njegove stavove
reagovao je takođe jedan od sufijskih velikana savremenika šejh Seid
Havva koji je neke Homeinijeve stavove okarakterisao kao JASNO
NEVJERSTVO.
Odgovornost Islamske zajednice u BiH
Kao što je poznato, Islam je u Bosnu došao preko Osmanlija koji su se
čvrsto držali učenja ehli-sunneta vel-džema'ata koje su slijedili i
širili sufijski šejhovi i tarikati. Odlaskom Osmanlija sa ovih prostora,
misiju očuvanja i širenja vjerovanja ehli-sunneta vel-džema'ata kao
puta kojem pripada većina muslimana, od prvih generacija pa do danas,
preuzela je Islamska zajednica. Zahvaljujući ovakvom stavu Islamske
zajednice očuvano je jedinstvo muslimana na ovim prostorima tokom burne i
teške prošlosti. U novije vrijeme pojavile su se određene skupine koje
se žele nametnuti sa svojim stavovima muslimanima ovih prostora.
Islamska zajednica se uglavnom do sada bavila aktivnostima određenih
selefijskih ili vehabijskih skupina, ali se ne smiju zanemariti ni
aktivnosti na širenju šiitskih ideja koje su sve više prisutne u
medijskom prostoru i djelovanju nekih organizacija. Iako se ove
organizacije uglavnom javno ograđuju od ovih spornih ideja, u skladu s
principima svoje „tukje“ (skrivanja vjerovanja), osobe koje malo dublje
uđu unutar ovih krugova neminovno se suoče sa svim ovim idejama. S
obzirom da institucija Reisu-l-uleme crpi svoj legitimitet iz ovlasti
koje su joj prenesene od strane Šejhul-islama Osmanlijskog hilafeta,
važno je znati kakav je bio stav Šejhul-islama o šiizmu. Ibn Kemal Paša,
Šejhul-islam za vrijeme sultana Sulejmana El-Kanunija, smatrao je sve
one koji ne prihvataju hilafet Ebu Bekra i Omera nevjernicima. Imam
El-Kevseri kao jedan od najvećih vjerskih autoriteta u posljednim danima
Hilafeta je, takođe, šije smatrao zabludjelom sektom.Treba spomenuti da
je Univerzitet El-Azhar kao naša najuglednija naučna institucija
nedavno pokrenuo kampanju u Egiptu s ciljem zaustavljanja širenja
šitskog i tekfirsko-vehabijskog učenja među Egipćanima. U tu svrhu su
formirani timovi aktivista odabranih od svršenika El-Azhara koji su
prošli i određene pripreme kako bi širom Egipta dijalogom i argumentima
zaustavili širenje takvih ideja. Islamska zajednica u BiH bi trebala
razmisliti o ovakvoj ili sličnoj strategiji. S obzirom da su tarikatski
redovi sastavni dio Islamske zajednice i da za svoje aktivnosti imaju
njenu saglasnost, ne smije se dešavati da se u određenim sufijskim
krugovima i tekijama promovišu stavovi suprotni učenju ehli-sunneta
vel-džema'ata ili praksi sufijskih velikana koji su to učenje baštinili i
čuvali.
Na kraju, želimo kazati da je ovaj tekst samo jedan skromni prilog ovoj
temi koja zahtijeva i zaslužuje da joj se u ulemanskim i derviškim
redovima posveti više pažnje.
U Allaha se uzdamo i od Njega pomoć tražimo.